Kroz Sveto Pismo - BiH

Televizija je interesantna stvar. Svašta možemo vidjeti na njoj. Ponekad ima dobrih sadržaja. Ali, kakve samo grozne stvari možemo vidjeti na televiziji. Kakve bezvrijedne stvari. Neko ju je nazvao „Velika pustoš“. Ona to danas svakako jeste. Baš kao da gledate suhu pustinju. Pa ipak, mnoštvo ljudi je danas zaljepljeno za televiziju i umovi im se pune moralnom prljavštinom, pokvarenošću, nasiljem i stvarima koje zasigurno ne poboljšavaju naš um niti obogaćuju naš duh. Koliko vremena provodimo u Riječi Božijoj? Koliko trošimo na razmišljanje i promišljanje o Kristu? 

Recimo Bogu sve što nam je na srcu, kao da čovjek dragom prijatelju iznosi stvari iz svoga srca - sve svoje užitke i boli. Ispričajmo mu svoje nevolje, da nas utješi. Recimo mu sve svoje radosti, da nas otrijezni. Recimo mu svoje čežnje, da ih on pročisti. Recimo mu šta ne volimo, kako bi nam pomogao da to nadvladamo. Razgovarajmo sa njim o svojim iskušenjima, da nas zaštiti od njih. Pokažimo mu rane svoga srca, da ih on izliječi. Razotkrijmo svoju ravnodušnost prema dobru, svoje pokvarene sklonosti zlu, svoju nestabilnost. 

Ako odlučimo da tako izlijemo sve svoje slabosti, potrebe i nevolje, tada nam neće nedostajati riječi. Nikada nećemo moći iscrpiti neku temu. Stalno će se obnavljati. Ljudi koji nemaju tajni jedni pred drugima nikada ne izbjegavaju neke teme u razgovoru. Oni ne važu svoje riječi, jer se nemaju zbog čega suzdržati, niti traže nešto za reći. Govore iz punog srca, bez obzira, samo ono što misle. Blagoslovljeni su oni koji postignu takav obiteljski, bezrezervan odnos sa Bogom.

Radost je sam izvor snage u kršćanskom životu. I to je plod Duha. To je nešto što ne možemo sami da postignemo. U životu kršćanina nema ni sile ni snage osim kroz radost. Žalostan kršćanin nema silu. Onaj ko ne doživi radost Gospodnju nema snagu.

Naše sadašnje tijelo je tijelo pokvarenosti i treba se preobraziti tako da bude jednako sa njegovim slavnim tijelom. Biće to tijelo koje će biti poput onoga koje je Isus imao nakon svog uskrsnuća.

Govorimo sad o državljanstvu i tu riječ ćemo pronaći u nekim drugim prevodima, a odnosi se na cjelokupni način života i življenja. To znači novi stil života. Jedan čovjek je to preveo ovako: “Naš zavičaj je na nebu.” To je ono o čemu apostol Pavao govori.

U Filipima se nalazila rimska kolonija. To je bio grad pod rimskom upravom i tu su se provodili zakoni Rima. Ljudi su pratili iste trendove kao i u Rimu. Govorili su latinski jezik. Sve je bilo kao u Rimu. Bili su kolonija Rima, bili su kolonijalni grad. Crkva bi trebala biti nebeska kolonija, a to znači da se kršćani tako trebaju ponašati, kao da su na nebu. Mi smo kolonija neba ovdje na zemlji. To bi nam trebao biti cilj. Tamo želimo ići. Tamo želimo biti. Mi danas ovdje dole na zemlji trebamo predstavljati nebo. Mi smo Kristovi ambasadori ovdje dole.

Pavao je neke stvari smatrao vrijednim i korisnim i to je “upisivao” u svoje “knjige” i navodio kao svoje zasluge i jake strane. U toj knjizi gdje je upisivao i unosio podatke o svojim dobrim djelima, karakteru, porijeklu i vjeri, činilo se da se sve to zbraja i da znači nešto. I značilo je, ali samo na ljudskom planu. Sve što je prije radio smatrao je svojom zaslugom, ali kada se susreo sa Isusom, pokazalo se da je sve drugačije. Ono što je smatrao dobitkom, pokazalo se kao gubitak, a ono što je smatrao gubitkom, pokazalo se kao dobitak.

Staro obrezivanje je prošlo. Ono što je važno jeste da li smo u Kristu, i to je pravo obrezanje.

Na kraju, radost u Isusu je to što treba da preovladava u svakom Božijem djetetu.

Bog radi sa nama na onome što je već pripremio. Ako nas je spasio, spasio nas je vjerom. Naš bližnji ne može vidjeti našu spasonosnu vjeru, ali može vidjeti naša djela vjere. Spasonosna vjera će se sama manifestovati tako da će naši bližnji steći utisak da smo drugačiji - da smo kršćani.

Glavni cilj Boga Oca jeste da u ovom svemiru proslavi Isusa Krista, te da Isus bude proslavljen u svemiru koji je on stvorio. Također, cilj je i da bude proslavljen na zemlji gdje čovjek prebiva, tamo gdje se čovjek pobunio protiv Boga.

Činjenica je da Isusa nije ponizio neko drugi. Mnogi od nas su bili poniženi tako što je neko drugi nešto rekao ili učinio, ali on nije bio tako ponižen. On se sam ponizio. To je najteža stvar na svijetu.

U drugom poglavlju Pavao daje obrazac za kršćanski život. Obrazac kršćanskog življenja podrazumijeva imati Kristov um. To se ne postiže imitiranjem. Kada Pavao ovdje kaže da je Krist obrazac kršćanskog življenja, on tada ne govori o imitaciji. On ovdje govori o udjeljivanju, a to znači da bi Kristov um trebao biti u nama i on može biti tamo samo snagom Božijeg Duha.

Filipljani kao da su bili uznemireni zbog toga što im se činilo da se Evanđelje ne propovijeda i ne širi. To je bio njihov zaključak, budući da je Pavao bio u zatvoru. Ali, apostol  Pavao im je upravo potvrdio suprotno, da su se stvari koje su mu se dogodile, okovi i lanci, zapravo desile radi promicanja Evanđelja, a ne kao prepreke Evanđelju. Svojim primjerom je potakao mnoge da se ohrabre i nastave promicati Evanđelje.

Postoje trenuci kada trebamo donijeti odluku i vjerovatno postoje dva puta kojima možemo ići. Kojim putem bismo trebali tada krenuti?

Kad Bog nešto započne, možemo biti sigurni da će on to i dovršiti. Ova riječ “dovršiti” znači “sprovesti”. Bog će to sprovesti u djelo i ispuniti.

Grčka riječ za zajedništvo je “koinōnia” i ona znači “dijeliti Kristove stvari!” Ona se sastoji od tri elementa: duhovne komunikacije, suosjećajne saradnje i prisnosti. To su tri stvari koje ulaze u zajedništvo!

Ova poslanica koju je Pavao napisao i uputio Filipljanima, jedna je od najljepših poslanica koje je ikada napisao. Ona uopšte ne sadrži oštre kritike upućena crkvi u Filipima i izgleda da je sve bilo sasvim u redu. Pavao je bio vrlo blizak sa tim ljudima. Sudeći po poslanicama, čini se da je Pavao bio bliži crkvi u Filipima nego bilo kojoj drugoj crkvi koju je osnovao. I čini se da su i njega ti ljudi u Filipima voljeli više nego što ga je voljela bilo koja druga crkva. I kao rezultat toga, ova je poslanica zaista posebna!

Sveto pismo upućuje da možemo učiti od životinjskog svijeta. Postoje neke veoma zanimljive životinje od kojih možemo puno toga naučiti.

Ono što je važno jeste duhovno razumijevanje ili djelovanje Duha Svetoga u životu vjernika kako bi mu dao razumijevanje Riječi Božije. Duhovno razlučivanje jedan je od darova koje je Bog dao Crkvi.

Riječ “zakon” se odnosi na pisanu Riječ Božju, jer sve što je bilo napisano do Solomonovog vremena, nazivalo se Zakonom. Ono što Bog govori je sljedeće: ako želimo da nas čuje, prvo mi čujmo njega u njegovoj pisanoj Riječi! On vrlo jasno daje do znanja da ne sluša molitve bezbožnika.

Imamo odjeljak koji najjače govori protiv licemjerja. O licemjerju među ljudima, ali i o licemjerju među Božijim narodom, jer ima onih koji ispovijedaju vjeru a ustvari su licemjeri.  Mnogi se pokušavaju ponašati kao da licemjerja nema. Ponašaju se kao da će licemjerje ako ga zanemarimo, nestati na ovaj ili na onaj način. Osjećamo se kao da je naša crkva poražena ako iko spomene činjenicu da je u njoj ili u njenoj blizini neki licemjer. Osjećamo se kao da smo sami po sebi poraženi ako priznamo da čak i u našim srcima ponekad postoji taj korijen gorčine. Kršćani se trebaju suočiti sa ovim. Ove su izreke vrlo dobre u tom smislu da nas potaknu da se suočimo sa licemjerjem i izbacimo ga iz prakse!

Bilo jednom jedno malo prase koje je napustilo svinjac i otišlo zajedno sa izgubljenim sinom, ali budući da je bilo prase, vratilo se u svinjac. Kući se vraćaju samo sinovi. Na kraju, licemjeri će se pokazati i razotkriti u današnjoj crkvi, a ima ih mnogo danas, u to nema sumnje. 

Dok prolazimo kroz Riječ Božiju, pronaći ćemo toliko prekrasnih “jabuka”, a to su one prave riječi koje su neki pojedinci rekli u pravo vrijeme! Ponekad je to dobra riječ! A ponekad je to i riječ prijekora kada je potrebno. To je ono što je ispravno i potrebno da kažemo. To je nešto za šta bi se većina nas trebala moliti. Reći prave riječi u pravo vrijeme. Moramo znati i imati na umu da lako i jednostavno možemo reći i pogrešnu stvar. Čini se da neki ljudi imaju sposobnost reći pogrešnu stvar u datom trenutku i zbog toga ne bi trebali ni otvoriti usta. Ali, kada je riječ prikladno izgovorena, to je izvanredna stvar.

Potrebna su nam vremena pritiska, stresa i naprezanja, vrijeme testiranja. To je način na koji Bog razvija naš duhovni karakter i to je način na koji nam omogućava duhovni rast! Upravo u takvim vremenima kušnje, vi i ja imamo priliku da stvarno manifestujemo duhovnu snagu koju imamo. Utješno je znati da su se mnogi veliki Božiji ljudi, onda kada su se našli pod pritiskom i na testu, okrenuli i pobjegli. Ali, na kraju je veoma poticajno i ohrabrujuće vidjeti na koji su se način ojačali, podigli i vratili na put gdje ih je Bog pozvao.

Budimo veoma pažljivi u kakvom se društvu nalazimo. Ptice koje imaju isto perje se drže zajedno. A zli saputnici, od kakve su oni koristi? Oni proizvode zle manire.

David je naučio jednu stvar i dao je sljedeću izjavu: „Makar se protiv mene utaborila cijela vojska, ne će uzdrhtati moje srce. Makar protiv mene planuo i rat, i tada ću se uzdati“. Šta? Da će ga Bog izbaviti.

Bog okreće srca baš onako kao što okreće mali potočić koji žuboreći teče niz planinu.

Naš današnji standard vrijednosti je potpuno pogrešan. Ljudi se danas mjere materijalnim stvarima, a ne time da li imaju znanje ili ne.

Čovjek ima neka svoja ljudska objašnjenja i mnoga rješenja, ali Bog je jedini koji vam može dati pravi savjet.

Koliko ljudi pokušava osuditi određene pojedince, a ne poznaju problem. Ne poznaju ni tog pojedinca. Ne poznaju ni tu situaciju. Odgovaraju i pričaju prije nego li saslušaju o kome ili o čemu se radi. Ako zastanemo i razmislimo prije nego što progovorimo, nećemo se morati brinuti o tome što smo rekli. Kako je samo važno zastati i razmisliti prije nego što govorimo!

Bog je imao svrhu i razlog da stavi Joba u peć. Bog je imao svrhu i razlog kada je dao Pavlu trn u tijelu. Bog je imao svrhu i razlog kada je dopustio razdoblje mučeništva koje je došlo u crkvu. Da li znamo da je to razdoblje oblikovalo Crkvu? Crkva nikada nije bila tako duhovno bogata kao što je bila u tom razdoblju.

Postoji puno ljudi  koji misle da je njihov hod savršen pred Bogom. Ipak, držimo ogledalo Riječi Božije okrenuto prema svome životu i ono će nam pokazati i otkriti stvari koje nisu sasvim ispravne. Pokazaće nam da nismo dorasli Božijem standardu. Možemo se mjeriti sa standardima Privredne komore i da nas proglase „Čovjekom godine”. Mogu nas nagraditi i dati plaketu u klubu čiji smo član. U našoj crkvi nas mogu tapšati po leđima. Naše komšije mogu reći da smo „sjajni ljudi“. Ali, kada vidimo sebe u svjetlu Riječi Božije, onda vidimo da smo u potrebi. Vidimo da smo puni mana i mrlja. Vidimo da nam nedostaje Božija slava i da naš put može biti čist u našim očima, ali ne i u Božijim.

Možemo pogledati u desnu i u lijevu stranu, i vidjeti da nas niko ne gleda. Ni Big Brother nas možda ne gleda. Ali Bog nas gleda! On nas gleda. Stvar je u tome što je naš život otvorena knjiga pred Bogom. Ono što je tajni grijeh ovdje dole na zemlji, to je otvoreni skandal na nebu.

Naš hod će otkriti kakav je naš odnos sa Bogom. To je ono što nam je rečeno i u poslanicama - tko govori da u njemu ostaje, taj treba tako hoditi kao što je on (Isus) hodio. Drugim riječima, kao što je Isus hodao ovdje na zemlji, takav treba biti i naš hod. Trebamo hodati u poslušnosti Ocu. Sjetimo se da je Samuel ovu stvar izložio pred Šaula kada mu je rekao - eto, poslušnost je bolja od žrtve, pokornost je bolja od ovnujske pretiline. Poslušnost je važna stvar. Naša religija je lažna i patvorena osim ako ovdje dole na zemlji ne hodamo autentično sa Bogom.

Kada naiđete na svađu u sopstvenom domu, ili u komšiluku, ili u crkvenoj grupi, uvijek je osnova toga ponos. Uvijek je to u pitanju. A kako neko reče - za svađu je uvijek potrebno dvoje!

Čovjek koji voli pouku i opomenu ima pravu procjenu onoga šta je prioritet i šta stvarno ima vrhunske vrijednosti. Ujedno, to znači da će poslušati i pouku i opomenu. Jedan od velikih problema je natjerati ljude ne samo da slušaju Riječ Božiju, već i da je poslušaju. Poslušnost je apsolutno neophodna.

Nailazimo na jedan paradoks. Moglo bi se reći ovako: “Postojao je jedan čovjek, i premda su ga neki smatrali ludim, što je on više dijelio, to je više imao. Onaj ko svoja dobra razdijeli siromasima, dobiće opet toliko i deset puta više.” Ovo nam otkriva onu istinu koju je i Gospod rekao: “Ako oskudno siješ, oskudno ćeš i žeti.” Ovo je jako povezano sa davanjem za Božije djelo.

Došli smo do drugog glavnog dijela ove knjige. Sretan je onaj čovjek koji ulazi u ovu školu mudrosti, jer postoje prekrasne lekcije koje će naučiti i koje će mu omogućiti da bude uspješan u poslu. Tu su lekcije: „Kako steći prijatelje i uticati na ljude“, “Kako uživati u životu i kako osigurati svoju vječnost.”

Čovjek je blesav i to je ono o čemu Knjiga Mudrih izreka govori. Čovjek je lud zbog toga što živi bez Boga na ovom svijetu. Danas smo toliko zabrinuti za sigurnost na putevima, za sigurnost u domu. Želimo sigurnost za svoju starost. Želimo biti sigurni da je sve kako treba u ovom životu. Možda vodimo računa o raznim vrstama osiguranja i sve su nam premije plaćene. Ovo jeste mudra stvar, ali šta je sa vječnošću? Pravimo li neke planove u vezi sa tim? Imamo li kakvu garanciju ili kakvo osiguranje za vječnost? Kako je ludo živjeti ovaj život bez Boga.

Kada dođemo na mjesto gdje je cijena mudrosti veća od cijene dragog kamenja, kada raščistimo prioritete u našim životima i kada pravilno procijenimo stvari ovoga svijeta i počnemo stavljati Boga na prvo mjesto mnoge stvari će nam se nadodati.

Koliko samo danas ljudi uništi svoj život hodajući tamo gdje ne bi trebali. Mnogi hodaju po vatri misleći da se neće opeći. Ovo je nešto što je prilično jasno rečeno u Svetom pismu, ali je nevjerovatno da se ipak tako često dešava u ljudskom životu.

Danas postavljamo pitanje da li Bog mrzi? Današnji stav i koncepcija je da on ne mrzi. Vjerovatno će neko da kaže da je definicija Boga da je on ljubav? To je svakako istina. Ali budući da je to istina, tada nije moguće da Bog mrzi, jer on je ljubav, i kada voli, ne može i da mrzi u isto vrijeme. Ovakva vrsta rezonovanja je pomalo nije zadovoljavajuća. Ljudi koji tako govore koriste filozofsku metodu koja je danas poznata kao silogistički metod zaključivanja, a to je deduktivna filozofija.

Ljubav uvijek zahtijeva suprotnost - mržnju. Sve dok živimo u svijetu kontrasta, imaćemo te suprotnosti. Ukoliko volimo ono što je dobro i ispravno, onda ćemo mrziti zlo. Ukoliko volimo grijeh, mrzićemo pravednost. Božija riječ nam govori da trebamo ljubiti dobro i mrziti zlo.

Mrav je pravi učitelj i stvarno nam može otkriti neke velike istine. Jedna od njih je da je u poslu marljiv koliko god to uopšte može biti. Ovdje je nešto u čemu bi se Božije dijete trebalo ugledati na tog malog mrava: on je zauzet brinući se o stvarima koje su važne. Priprema se za zimu. Priprema se za budućnost i zauzet je time. 

Čime se danas bavimo u slobodno vrijeme? Čitamo li Riječ Božiju? Proučavamo li riječ Božiju? Kakvu nas lekciju može naučiti mali mrav.

Neke od najpodlijih stvari na svijetu mogu izaći iz ljudskog srca. Srce je sjedište cjelokupne osobnosti. Ako želite znati koliko je važno srce, trebali biste potražiti konkordancu i potražiti u Bibliji sve stihove koji govore o „srcu“. Iz našeg srca zaista izvire život i moramo predano čuvati svoje srce, svom brižljivošću i revnošću! Važno je šta slušamo. Važno je šta proučavamo. Važno je šta gledamo, jer se ovom srcu koje posjedujemo, jednostavno ne može vjerovati. Zbog toga, moramo biti svjesni da će iz tog srca proizaći sva velika pitanja u našem životu.

Mudrost nije samo znanje. Mudrost nije samo imati racionalan um koji radi poput kompjutera. Čini se da takvih imamo podosta. Mudrost je znati pravilno koristiti znanje i voljeti ga. I to je nešto što treba čovjekovoj duši! Ono što je ovdje najimpresivnije jeste to što smo odgovorni pribaviti sebi mudrost!

U Bibliji nalazimo imperative koji su mnogo više od pukog podvrgavanja dužnosti. Toliko toga se danas govori da je nešto „naša dužnost“, nas kao kršćana: “To je naša dužnost, ovo je naša dužnost.” Možda nam se neće ovo svidjeti, ali to nije dužnost. To treba da je predanost Božijoj volji s ljubavlju! Ono što volimo tome se i svim srcem predajemo.

U Kaliforniji ima dosta rudnika srebra. Ti rudnici nam “pričaju” priče o tome kako su nekada ranije ljudi dolazili. Kako su prelazili preko čitavog kontinenta i kako su mnogi od njih umirali od gladi u Dolini smrti. To i jeste razlog zašto je zovu Dolinom smrti. Srebro je pronađeno u toj dolini, u tom području, i mnogo je ljudi umrlo pokušavajući doći do njega. A onda, kada su ljudi stigli tamo, podnosili su svakakve žrtve. To je put kojim bismo trebali ići - za znanjem, za poznavanjem Riječi Božije. Tražimo mudrost kao srebro, kao sakriveno blago. Baš kao da kopamo u rudniku i tražimo nešto izuzetno vrijedno.

Bio jednom jedan čovjek koji je vozio auto i putem mu je pukla guma. Stao je pored puta. To se desilo baš kod ustanove u koju su smještali lude ljude. Sa druge strane ograde nalazio se jedan čovjek koji se radoznalo približio. Posmatrao je ovog čovjeka dok je mijenjao gumu, ali mu ništa nije rekao. Samo je stajao i posmatrao ga. Ni ovaj čovjek s probušenom gumom nije htio ništa da kaže, niti da mu se obrati, jer nije znao u kakvom je stanju taj što je bio u ustanovi. Dok je uzimao rezervnu gumu, slučajno je oborio kutiju u koju je stavio šarafe. Svi šarafi su odletjeli i upali u kanalizaciju. Sad je samo stajao i češkao se po glavi. Šta sada da radi?

Onaj drugi koji se nalazio iza ograde, tamo u toj instituciji, rekao mu je sljedeće: „Zašto ne skinete po jedan šaraf sa svakog drugog točka i stavite ih na taj točak i tako se odvezete dole do benzinske postaje, gdje ćete moći pronaći pomoć ili pozvati nekoga ko bi vam mogao pomoći da u potpunosti osposobite svoj automobil za vožnju?“ Vozač automobila je začuđeno pogledao ovog čovjeka koji je bio u toj instituciji. Rekao je tada: „Kako se ja nisam toga sjetio? Ti si u ustanovi, a ja vani, a ipak si ti taj koji je to smislio.” Ovaj mu je odvratio: „Možda sam lud, ali nisam glup!“ To je upravo ono što Knjiga Mudrih izreka pokušava učiniti - pomoći nam da se izvućemo iz situacija da ne budemo glupi u životu.

Jako puno ljudi osjeća i misli da može samo posegnuti za Knjigom Mudrih izreka i izvući iz nje poslovice. I to jeste u redu, ali poenta je kada izvadimo i pogledamo te poslovice, da ih vratimo nazad, tamo gdje i pripadaju. Jer svi dijamanti koji se ovdje nalaze, pripadaju jednoj većoj cjelini.

Čini se da je Knjiga Mudrih izreka zapravo zbirka poslovica bez ikakve posebne tendencije da bude razvrstana po nekom sređenom rasporedu. Pročitali ste ih i vjerovatno ste pomislili da ste napokon pronašli knjigu u Bibliji iz koje možete izvaditi neki stih i ostaviti ga da stoji sam. Uokviriti ga u neki ram i staviti na zid. Ipak, ova knjiga priča priču i to ćemo uvidjeti dok budemo prolazili kroz nju.

Vatrene strijele danas dolaze brzo i bijesno, te će nastaviti da dolaze. Jedina stvar koja će ih oboriti jeste štit vjere. To je pravi način na koji se možemo zakloniti od vatrenih strijela i izdržati žestoke napade. Ali, imamo i dva ofanzivna oružja. Prvi je mač Duha, koji je zapravo Riječ Božija. Trebamo imati oštar mač, što znači da treba da vrlo dobro poznajemo Riječ Božiju i na takav način “vitlamo” obećanjima koja nalazimo u njoj. Samo tako možemo obarati svaku prepredenu lukavštinu đavla da nas odvoji i zavede od vjere. A drugo ofanzivno oružje je molitva. Molitva u Duhu Svetom. Od Gospoda treba da tražimo duhovne resurse i primamo od njega ono što je duhovno, kako bismo mogli biti ispunjeni svom puninom Božijom.

Moramo imati bokove opasane istinom. Pojas oko bokova je držao na mjestu svaki drugi dio odjeće koji je neko nosio na sebi. Ukoliko biste izgubili pojas izgubili bi sve što imate. Šta je istina? To je Riječ Božija. Danas trebamo govoriti i podijeliti sa ljudima Riječ Božiju.

Neprijatelji koji su oko nas danas, zapravo su duhovni neprijatelji. Stoga nam je potrebna duhovna snaga da ih nadvladamo. Trebamo obući Božiju opremu. Samo Božiji oklop može izdržati strategije i napade Sotone. On danas ima svakojaka oružja. Ima projektile - duhovne projektile. Moramo imati “protivraketni sistem” ako ga mislimo savladati. To je jedini način na koji to možemo učiniti. Zato, moramo biti svjesni toga da kršćanin nema neprijatelja za borbu koji je od krvi i mesa. Nijedan čovjek ne bi trebao biti naš neprijatelj pa da se borimo protiv njega. Naš neprijatelj je duhovan i naše ratovanje je duhovno.

Procjenjuje se da su polovina stanovništva Rimskog carstva bili robovi. Otprilike je bilo stotinu i dvadeset miliona ljudi u Rimskom carstvu. Dakle, šezdeset miliona od toga su bili robovi. Kršćanstvo nikada nije napalo to zlo koje se zove ropstvo, ali doprlo je do roba u njegovoj degradaciji i podiglo ga je, uvjeravajući ga da ima svoju slobodu u Kristu. Propovijedalo je Evanđelje koje, po svojoj prirodi, osuđuje ropstvo, i na kraju je skinulo okove ropstva sa ljudskih tijela i razvrglo okove sa njihovih umova i duša.

Odgajajmo djecu u disciplini i pouci Gospodnjoj. Pod milošću, također, postoje uzajamne odgovornosti i interaktivne dužnosti. Roditelj ne bi smio iskaljivati svoju ljutnju ili se istresati na svoje dijete zbog svog lošeg raspoloženja, niti ga kažnjavati u napadu bijesa. Dužnost roditelja je da pouči dijete istinama Svetoga pisma i potom da ih živi pred djetetom. Ne izazivajmo svoju djecu i ne gnjevimo ih. Ukoliko smo vjernici, onda tako moramo i živjeti - kao vjernici.

Obuka za život Božijeg djeteta ne počinje u crkvi, niti u nedjeljnoj školi. Počinje u kući, u domu.

Večera uz šampanjac nije ono što nam treba za naš brak. Ono što nam treba jeste da oboje budemo ispunjeni Duhom Svetim. Kada oboje budemo ispunjeni Svetim Duhom, tada ćemo imati najbolji medeni mjesec koji je bilo koji par ikada imao.

Kada vidimo čovjeka koji se bavi nekim poslom, recimo da je prodavač, i uđemo u njegovu radnju, on je tada na prstima. Biće prilično uzbuđen i posvećen tome da nas usluži i da nam nešto proda. Ukoliko je on dijete Božije, kakav je u drugim prilikama kada nije na poslu i kada pokušava zaraditi za život? Da li živi za Boga?

Vjernik treba hodati u Božijoj volji kao što voz ide prugom, po šinama, a ne da iskače iz njih. Treba hodati ovim svijetom da bude vidljivo da pripada Kristu. Kršćanin bi trebao hodati tako da vam da do znanja da je on dijete Božije. Pažljivo pazimo kako hodamo.

Grijesi koji su ovdje opisani su grijesi koji preovladavaju među nevjernicima. Svi ti grijesi imaju veze sa niskim oblicima nemorala. Pavao ovdje govori da dijete Božije ne može učestvovati u takvim stvarima, posebno ne smije da mu to postane navika. Čak i malo prepuštanje takvim stvarima bi izazvalo muku i agoniju duše.

Nekontrolisan jezik u ustima vjernika je pokazatelj njegovog istinskog života. Znamo da će ono što je u bunaru srca biti izvučeno kofom na površinu, zapravo, izaći će na vidjelo kroz usta. Govor jednog vjernika treba biti na visokoj razini poučavanja i prenošenja ohrabrenja drugim vjernicima.

Kada dođemo Kristu po spasenje, počinjemo jedan novi hod, i Pavao kaže da trebamo hodati u Duhu.  Trebamo hodati u sili Duha Svetoga. Ukoliko čeznemo za nagradom, i ukoliko ga želimo čuti da nam jednog dana on kaže: “Bravo, dobri i vjerni slugo”, onda ćemo živjeti pravi kršćanski život. Hitaćemo prema toj nagradi uzvišenog Božijeg poziva u Kristu Isusu. Ovdje počinjemo naš hod i slušamo dobrog i velikog Pastira koji nas vodi.

Pavao piše da vjernici trebaju marljivo održavati jedinstvo Duha. A kako to postići? To ne znači da trebamo biti kopije jedni drugih. Svaki vjernik je dobio dar kako bi mogao sudjelovati i djelovati u tijelu vjernika na određeni način.

Bio je jedan čovjek, jedan od onih koji dijele traktate sa Evanđeljem. Jednom prilikom je pružio traktat jednom drugom čovjeku, i ovaj ga je upitao: „Šta je ovo?“ Dobio je odgovor: „To je traktat.“ Onda mu je ovaj čovjek vratio traktat i rekao: „Ja ne znam čitati.“ Još mu je rekao: „Kažete da je to traktat? Ja to ne mogu čitati, ali mogu gledati vaš život i vidjeću kakve ćete tragove napraviti i ostaviti iza sebe.” Ovo je najveća propovijed koju kršćanin ikada može propovijedati. Neko promatra njegove životne tragove, a ne čita traktate koje on dijeli. To je ono što je važno. Živjeti snagom novog, Duhom preporođenog čovjeka!

Pavao molio jednu čudesnu molitvu. Moli da vjernici mogu biti ojačani snagom Svetog Duha u svojoj nutrini. Činjenica je da se danas veoma često zanemaruje duhovno, dok se sva pažnja posvećuje fizičkoj strani. Pavle moli za unutrašnjeg čovjeka, jer razumije da vanjski čovjek prolazi.

Zbog velikih ciljeva koje ima otkrivenje misterije, a koje je Pavle nabrojao, on je bio spreman trpjeti i zatvor kao apostol pagana. On nije želio da Efežani izgube duh, te da budu obeshrabreni. On je smtrao da je njegovo zatvaranje doprinosilo Božijoj slavi i njihovom dobru.

Starozavjetni hram, koji je naslijedio Mojsijev Šator sastanka, bio je sastavljen od pregrada. Postojala su tri ulaza u tri odjeljka: vanjsko dvorište, Svetinja i Svetinja nad svetinjama. Zatim su bili odjeljci namijenjeni svećenicima, onda za Izrael, za žene i pagane. Krist je svojom smrću uklonio veo i postao je put, istina i život tako da kroz Krista možete ići i doći direktno do Boga. Oni koji dolaze njemu uklanjaju se iz svojih malih pregrada i odjeljaka, i postavljaju se u Krista, novi hram, tamo gdje nema pregrada i odjeljaka. Križ ruši pregrade i Evanđelje se propovijeda svim narodima i narodnostima.

Možemo li danas reći: „Spašen/a sam“? Možda nam potakne ovakve misli: „Oh, ne bih se usudio/la dati takvu izjavu, jer ne znam što budućnost nosi.“ Ali, to nije temelj našeg spasenja. Naše spasenje počiva na milosti. Bog nas je spasio milošću. Možemo biti uvjereni u to da će onaj koji je počeo dobro djelo u vama, dovršiti ga do dana Krista Isusa. Ukoliko jesmo zaista dijete Božije, što svakako ne isključuje da ne možemo odlutati daleko od njega za neko odreženo vrijeme, ali će on uvijek napraviti put za nas da mu se možemo i dragovoljno vratiti.

Spašeni smo Božijom milošću i već je danas naše spasenje kompletirano i završeno. Stoga možemo reći: „Na temelju onoga što je Krist učinio za mene i činjenice da me Duh Sveti privukao Kristu, ja sam mu povjerovao na temelju Božije riječi. Spašen/a sam!” To nije spasenje tipa „nadam se“ ili spasenje tipa „pokušaću“, već spasenje koje može reći: „Milošću smo spašeni.“ I to pomoću vjere. Ne od sebe, već je to Božiji dar. Ne od djela da se niko ne bi hvalio.

Jedna siromašna žena, iz siromašnih četvrti jednog velikog grada, bila je odvedena zajedno sa grupom ljudi na odmor na okeanu. Nikada prije toga nije vidjela okean. Kada ga je vidjela, briznula je u plač. Neki su mislili da je veoma čudno to što joj je neko priuštio tako lijepi odmor, a ona je onda briznula u plač. Pitali su je: „Zašto plačeš?“ Ona je pokazala prema okeanu i rekla: „Ovo je jedina stvar koju sam ikada vidjela i da toga ima više nego dovoljno.“ Božijeg milosrđa ima više nego dovoljno. On ima okeane milosrđa.

Pavle govori o ogromnoj sili koja je podigla Isusa iz mrtvih. Ta sila jeste ono što nas čini djetetom Božijim, jer smo u protivnom mrtvi u svojim prestupima i grijesima. Ali, sada smo oživljeni u Kristu. Za to je potrebna sila i to sila uskrsnuća duhovno mrtvih.

Divna je i veličanstvena stvar imati Božijeg Duha. Onoga koji će nam dati mudrosti i objave, da spoznamo Isusa. Duh Božiji će biti naš učitelj. Duh Božiji je jedini koji nam može otvoriti oči našeg srca. Oči našeg srca, a ne oči uma, kako bi naše srce moglo razumjeti. Možda smo vrlo briljantni intelektualno, ali to nam ne garantuje da možemo razumjeti duhovnu istinu. Samo Duh Božiji nas može poučiti o duhovnim istinama.

Ovaj odjeljak bez sumnje je jedan od najljepših. O čemu on ovdje govori? Neko će da kaže: „On ne spominje preporod.“ Pavao ovdje ipak spominje preporod, ali način na koji to radi je čudesan. Mi sada prelazimo sa Božijeg djela za nas, djela Boga Oca u planiranju crkve, zatim djelo Gospoda Isusa u otkupljenju Crkve i plaćanje za Crkvu, te sada vidimo da je djelo Duha Svetoga koji štiti Crkvu drugačije. Vidite, Božje djelo za nas je objektivno, i ono je i u Ocu i u Sinu. Izveli su ga i Otac i Sin, ali sada imamo djelovanje Duha Svetoga u nama.

Još jedna priča dolazi i to iz mračnih dana ropstva. Bila je jedna lijepa djevojka koja je bila dovedena na pijacu robova da bude prodana. Tamo je bio jedan veoma okrutni robovlasnik, brutalan tip koji je počeo licitirati za nju. Svaki put kada bi on dao svoju ponudu, djevojka bi se naježila, a na licu joj bi se pojavio izraz straha. No, tamo je bio prisutan još jedan čovjek koji je bio vlasnik plantaže, i on je također posjedovao robove. Ali on je bio dobar prema svojim robovima. On je vidio šta se događa, pa se uključio u licitiranje.

Na kraju je on nadmašio onog okrutnog tipa. Kupio je tu djevojku, popeo se na platform gdje je ona stajala i bila izložena na prodaju, skinuo je početnu cijenu koja je bila stavljena na nju, i onda je krenuo da odlazi. Ona je krenula za njim, a on se okrenuo i rekao joj: „Šta to radiš i kuda ideš?“ Ona mu je rekla: „Pa, kupili ste me.“ „Oh, pogrešno si razumjela. Nisam te kupio jer mi treba rob. Ne treba mi. Ne želim novog roba. Kupio sam te da te oslobodim.” Stajala je ondje, zapanjena za trenutak, ali onda je odjednom pala na koljena i rekla: „Ali zašto, služiću vam zauvijek.”

Ono što većina ljudi danas voli jeste lijepa religija. Kristov križ ne privlači estetski čovjeka, ne privlači čovjekov ponos. Danas izostaje naglasak na Kristovoj krvi. Prilično je odbojno. Postoji jedna priča o jednoj gospođi koja je prije mnogo godina otišla do jednog propovjednika. Prišla mu je jednom prilikom i rekla: „Propovjedniče, ne volim slušati o krvi. To mi je odbojno. To vrijeđa moju estetsku prirodu.” Propovjednik ju je pogledao na svoj karakterističan način i rekao: „Slažem se sa vama da je to odbojno. Ali, jedina stvar koja je odvratna u vezi sa tim jeste vaš i moj grijeh.” I to je ono što je odvratno kada se govori o otkupljenju krvlju i oproštenju grijeha.

Kada Bog počne sa određenim brojem ovaca, recimo stotinu, doći će do kraja sa svih tih stotinu ovaca. On neće izgubiti ni jednu jedinu od svojih ovčica. To je njegovo obećanje. Ponekad naša sklonost i tendencija jeste da zalutamo. Smjer kojim odlučimo da idemo jeste da ne idemo prema Bogu nego bježimo od njega. I onda se nađemo tamo negdje daleko od njega. A šta tada radi Pastir? On izlazi da traži tu izgubljenu ovčicu da je vrati u svoje stado. On nikada neće reči da nema veze ako se jedna izgubila, jer ih ima još devedeset devet. Hvala Bogu da imamo Pastira koji nikad ne odustaje. On kaže: „Počeo sam sa stotinu i završiću sa svih stotinu!”

Postoji jedna priča. I to je priča o jednom momku. Želio se pridružiti crkvi i to je bila dobra konzervativna crkva. Tamo su mu postavili jedno pitanje, a glasilo je: „Kako si spašen?“ On je odgovorio: „Pa, ja sam učinio svoj dio, a Bog je učinio svoj.” Ovi su pomislili da su ga uhvatili u neobranom grožđu. Rekli su: „A koji je to bio tvoj, a koji Božiji dio?“ Momak je rekao sljedeće: „Moj dio je bio da griješim. Bježao sam od Boga onoliko brzo koliko su me ove buntovne noge nosile i moje grešno srce vodilo. Bježao sam od njega. A on je išao za mnom dok me nije sustigao.“ Promislimo dobro! Postoji li išta što bi to tako dobro i slikovito opisalo?

Primjetimo nešto što je veoma važno. Bog nas je blagoslovio, a mi njega hvalimo iz srca svojim usnama jer nas je on prvi blagoslovio. Naš blagoslov je deklaracija, a njegovi blagoslovi su djela. Mi kažemo da ga blagosiljamo, a i on nas blagosilja. Šta to zapravo znači biti blagoslovljen?

Riječ za sveca je “hagios”. To zapravo znači „odvojeno“ ili „odvojeno isključivo za Božiju upotrebu“. Ono što pripada Bogu. Na primjer, lonci i tave u Šatoru sastanka, a kasnije i u Hramu, nazivani su svetim posuđem. Zašto? Jer su bili posebno sveti, veoma lijepi i fini? Ne. Svi su bili ulubljeni i iskrzani upotrebom nakon dugog putovanja kroz pustinju. Ali ipak su bili odvojeni za Božiju upotrebu. Svetac je onaj koji je povjerovao Kristu te je odvojen isključivo za Božiju svrhu i upotrebu. Stoga se sveci trebaju ponašati svetački. To je ispravno. Ali, oni nisu sveci zbog načina na koji se ponašaju, oni su sveci zbog svog položaja u Kristu i oni potpuno pripadaju Isusu i njegovoj svrsi.

Četvorica ljudi su napustili Rim. Bilo je to oko 62. godine poslije Krista i ti ljudi su bili na putu za provinciju Aziju, koja se nalazila na teritoriji koju danas nazivamo Mala Azija. Jedan od tih ljudi išao je u Makedoniju. Ti ljudi su imali sa sobom četiri najuzvišenija spisa kršćanske vjere. Ovi dragocjeni dokumenti bili bi neprocjenjivi da danas postoje. Rim nije shvatio značaj spisa tog jednog zatvorenika. Da je Rim shvatio koliki je značaj tih spisa, onda bi te ljude uhvatili i dokumenti bi bili zaplijenjeni.

David se našao u ovom trenutku između čekića i nakovnja. Između dvije vatre. U lošoj je situaciji. Izgubio je svoje voljene. Njegovi vlastiti ljudi su također pod velikim emocionalnim pritiskom zbog gubitka svojih voljenih i žele kamenovati Davida. 

Postoje trenuci u našim životima kada su okolnosti takve da neće donijeti bilo kakvu radost ili sreću. Ponekad smo na mračnom mjestu, upravo kao što je bio i David. Gledamo oko sebe, a sve izgleda beznadežno i pomoći nema na vidiku. Šta ćemo tada učiniti? Biti obeshrabreni? Izvući bijelu zastavu? Odustati? Reći da ne možemo dalje?

Slijedi događaj gdje Šaul ide po savjet vještici iz En Dora, tj. želi da prizove mrtvog Samuela jer mu Bog ne odgovara. A Sveto pismo osuđuje praksu nekromantije (vidite Ponovljeni zakon 18:9-12). Bog je u prošlosti sudio mnogim narodima zbog toga i čak je izbacio svoj narod iz zemlje da se ne okrene od njega prema takvim stvarima. Mrtvi uopšte ne mogu komunicirati sa živima! Kada kažemo da mrtvi ne mogu komunicirati sa živima, ipak postoji jedan izuzetak. Želimo li slušati glas “mrtvih”? Onda poslušajmo ovo: “Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. I nijedan koji živi i vjeruje u mene, neće umrijeti dovijeka. Vjeruješ li to?” To je glas onoga koji je umro! Postoji samo jedan koji može govoriti s nama koji smo bili “mrtvi”, a to je onaj koji je živ zauvijek, Gospod Isus!

Abigajila spominje praćku, a David je znao sve o tome. Ona je to spomenula namjerno, jer je tada u svoj Izraelskoj zemlji bilo dobro poznato šta je David učinio - da je praćkom pobijedio Golijata. Kao da je rekla: “Baš kao što si ti stavio kamen u praćku i bacio ga iz nje, te taj kamen pogodio i oborio Golijata, na takav će način i tvoji neprijatelji biti zbačeni - biće oboreni kao iz praćke.” Bog će ih oboriti.

Možemo primjetiti da David - iako je bio progonjen od Šaula - nikada nije podigao ruku na njega. Zašto? Zbog činjenice da je Šaul bio Božji pomazanik, David je prepustio Bogu da se pobrine za njega. Kada bismo samo mogli doći do tog nivoa da i mi prepustimo Bogu da se nosi sa našim protivnicima. Većina nas želi da se sami nosimo sa njima, ali Bog može uraditi puno bolju stvar sa njima!

Kada uzmemo ovakve stvari u svoje ruke, onda više ne hodamo po vjeri. Ne vjerujemo mu. Ono što zapravo u tom trenutku komuniciramo jeste da Bogu ne možemo vjerovati da će to riješiti onako kako mi to želimo, pa uzimamo stvari u svoje ruke. David je prepustio Bogu da se pobrine za Šaula.

Ukoliko smo osjetili udarace u ovome svijetu, ukoliko smo osjetili da je to nepravedno, ukoliko smo potlačeni i ne znamo gdje da se okrenemo i kome da se obratimo, ukoliko osjećamo da se nikome ne može uputiti žalba, onda vjerovatno pokušavamo pronaći izlaz.

Danas se mnogi okreću raznim vrstama poroka, a neki se odlučuju čak i na samoubistvo. Međutim, postoji neko, postoji jedan, koji nas i danas zove, jer je on Sin čovječji koji je došao potražiti i spasiti ono što je izgubljeno, i on nam može pomoći. On nam želi pomoći! I sam je bio kušan kada je bio ovdje dole na zemlji. Da li smo u nevolji? Potreban nam je Spasitelj. On poziva one koji će mu danas doći.

Jonatan je bio Davidov pravi prijatelj. Imati takvog prijatelja je pravo bogatstvo. Sveto pismo nas uči da je prijatelj onaj koji je bliži od brata, jer brat te ponekad iznevjeri, ali pravi prijatelj nikad. Sveto pismo kaže da pravi prijatelj u nevolji postoje kao brat. Čovjek dokazuje da vam je prijatelj onda kada ste u nevolji ili kada ga trebate. Jonatan je upravo to dokazao.

David je u iskustvu sa Golijatom saznao da nije mogao koristiti oružje ovoga svijeta. Morao je koristiti drugo oružje, druge metode, a to su bile one kojima ga je Bog naučio. To je ono što svaki vjernik danas treba prepoznati!

Bog nas gleda kakvi smo iznutra. On kod svih nas uvijek provjerava našu nutrinu. Ovdje, u ovom konkretnom slučaju, vidimo da Bog kaže Samuelu: „Sada, kada odeš u Jišajevu kuću, ne gledaj na vanjski izgled njegovih sinova. Ja ne sudim prema tome. Dozvoli mi da ovaj put ja izaberem čovjeka. Ja ću izabrati kralja!“ Bog vidi srce.

Ukoliko smo djeca Božija, onda smo na mjestu gdje poznajemo Gospoda, a on sam kaže da ako ga ljubimo, onda ćemo držati njegove zapovijedi! Ne možemo biti bez afekcija prema njemu i istovremeno oduševljeno hoditi prema njegovoj Riječi. Ne možemo reči da ga slijedimo ako smo mu neposlušni.

Šaul je uradio nešto što nije trebao, vjerovatno misleći pošto je kralj da to može učiniti. Ovo je bila drskost sa njegove strane. Mislio je da ima tri dobra razloga! Tražio je izgovore kojim krivi sve druge za ono što je on sam učinio. Krivi okolnosti i krivi Samuela. Zbog neposluha i drskosti, Bog odbacuje Šaula i priprema scenu za čovjeka “po svom srcu”.

Postalo je očigledno da je to što su Izraelci tražili kralja bilo grijeh. To je zapravo odbacivanje Boga i želja da neko vlada nad njima kao što je bio slučaj sa svim okolnim narodima. Ni mi nismo imuni na ovakve stvari u svom životu. Ali, ne dopustimo da nam prošlost uništi sadašnjost i budućnost! Pokrenimo se već danas za Boga. Držimo se Gospoda, a to znači - držimo se Riječi Božije!

Šaul je bio zgodan. Bio je visok. Fizički je izgledao kao kralj, ali to uopšte nije bio. Imao je samo spoljašnju privlačnost. Bio je samo glumac koji je mogao odigrati ulogu, ali u srcu nikada nije bio kralj. I kao što možemo vidjeti, ljudi nisu birali svoga kralja prema karakteru, već su ga birali prema vanjskom izgledu. 

Nakon 20 godina povratka Kovčega Saveza, izraelci se počinju obraćati Bogu. Počinju se okretati od Baala i Aštarte da bi služili živome Bogu. Trebalo im je 20 godina da dođu do toga da zažele Boga, da se požele obratiti Bogu! Bili su u idolopoklonstvu. Odvratili su se od živoga i pravoga Boga. Doživljavali su poraze jedan za drugim, sve dok im to nije postalo uobičajeno, te su bili veoma obeshrabreni. Ali, upravo sada počinju jadikovati za Gospodom.

Moramo se vratiti Gospodu! Postoji li glad u srcima nas mnogih, onih koji govore da su umorni od ishrane “ljuskama koje jedu svinje u dalekoj zemlji”? Želimo li se vratiti u Očevu kuću tad moramo ući na vrata Riječi Božije.

Kada Bog nešto kaže onda je to isto kao i da je to učinjeno! U Starom zavjetu imamo ono što se naziva „proročko vrijeme“. To je prošlo vrijeme, ali govori o budućnosti. Bog govori o stvarima koje se još nisu dogodile kao da su se već dogodile, a kada on kaže da će se dogoditi, dogodiće se.

Svojim trudom, svojom silom, svojom snagom, nikada ne možemo postići bilo šta za Boga! Vrlo bitno da uvidimo to. Računaće se samo ono što činimo snagom Duha Svetoga i trebali bismo naučiti biti ovisni o njemu i počivati na njemu.

U Prvoj Samuelovoj se nalaze stvari koje su nam vrlo dobro poznate. Postoje određene poznate značajke koje vjerojatno treba spomenuti: uspon kraljevstva, priču o Ani, Samuelu, Davidu i Golijatu,  zatim imamo opisano prijateljstvo između Davida i Jonatana i na kraju imamo posjetu kralja Šaula vještici iz En Dora.

Ovo su istaknuta i glavna mjesta u Prvoj Samuelovoj. Zbog ovih mjesta je vrijedno razmatrati ovu knjigu.

Pavao prezentuje nešto što je poput rukopisa. Obrezanje je bila neka vrsta rukopisa na tijelu. To je bila oznaka da pripadate Abrahamskom savezu. Bilo je to poput nošenja neke značke ili bedža. Ako pripadate nekom klubu ili bratstvu, onda nosite značku ili bedž tog udruženja. Ali vremenom, to postaje gotovo besmisleno. I neobrezanje, također nema vrijednosti. Te stvari nemaju nikakvu vrijednost. Te stvari su ništa. 

Ono što je važno jeste to da li smo novi stvor, novo stvorenje? Odnosno, da li je Duh Božiji došao u naš život i učinio nas novim stvorenjem u Kristu Isusu? To se ostvaruje samo i jedino vjerom u Krista. Samo rukopis Duha Svetoga u našem životu daje novu prirodu. To je pravi rukopis.

Ukoliko posijemo dobro sjeme, požnjećemo i dobar plod. Samo strpljivo, u ovom odjeljku Poslanice Galaćanima nam piše da nam ne dosadi činiti dobro. Kada dođe vrijeme, pravo vrijeme, požnjećemo. Moramo biti strpljivi i čekati da dođe vrijeme žetve, pa, prema tome, samo nastavimo sijati. Imamo li danas svojih problema i poteškoća? Bez obzira na to, nastavimo sijati Riječ Božiju u svoj i život ljudi oko nas. Stvoritelj neba i zemlje kaže da se  njegova Riječ nikada neće vratiti njemu prazna.

Veliki Nijemac, Gete, rekao je: “Nikada nisam vidio počinjen grijeh i počinjen zločin, a da ga i ja sam nisam mogao počiniti.” Zar mislimo da smo imuni na ono zbog čega upiremo prstom i okrivljujemo drugog brata. Mogli smo učiniti isto što i on, stoga ga ispravimo. Mi koji smo duhovni, obnovimo takvoga. A kako ćemo to učiniti? U duhu blagosti. Moramo ga obnoviti plodom duha: ljubavlju i radošću i mirom i dugotrpljenjem i nježnošću i dobrotom i vjerom i krotkošću.

Kontrast koji ovdje imamo je između djela tijela i ploda Duha. Svrha kršćanskog života jeste proizvesti plod Duha. No, plod Duha ne možemo načiniti vlastitim trudom. Od nas se zapravo traži da dopustimo da Isus živi kroz nas. Razlog za to je što mi sami to ne možemo. Stara priroda ne može proizvesti plodove. Ne postoji zakon protiv takvih stvari i ne postoji zakon koji bi ih proizveo. Da li smo ikada pokušali biti krotki? Kada bismo čak i pokušali biti krotki i uspjeli u tome, bili bismo ponosni što smo postali krotki i tada bi izgubili svoju krotkost, tu svoju poniznost. 

Milost je ta koja nas oslobađa od činjenja zla i omogućuje nam da činimo dobro. Milost nas ne oslobađa da ne griješimo, ali nas oslobađa od grijeha. Današnji vjernik bi trebao željeti ugoditi Bogu. Ne zato što mu mora ugoditi poput roba, već zato što je sin i želi ugoditi svom Ocu. Kršćanin čini ono što Bog želi, ali ne zato što se boji učiniti nešto drugačije poput neprijatelja, već zato što to želi učiniti, jer je Bog njegov prijatelj. Bog je taj koji ga ljubi i on služi Bogu ne zbog nekakvog pritiska, prisile ili zahtjeva izvana, kao što je Zakon, već zbog velikog principa koji postoji unutar Kristovog života, i koji je u nama - a to je da Ga volimo. Sve se zasniva na odnosu ljubavi prema njemu.